inzulinska rezistencija

inzulinska rezistencija


Što je inzulinska rezistencija?

Inzulinska rezistencija podrazumijeva stanje orgnizma kod kojeg dolazi do slabljenja perifernog učinka inzulina. Njegova glavna zadaća je olakšavanje prelaska šećera, glavne energetske sirovine, iz krvi u ciljana tkiva (jetru, mišiće, masno tkivo). Posljedica nedovoljnog perifernog učinka inzulina se očituje u pojačanoj proizvodnji i izlučivanju inzulina iz beta stanica gušterače, radi očuvanja ravnoteže šećera u krvi, a takvo se stanje naziva hiperinzulinemijom. Kratkoročno povišena koncentracija inzulina u krvi dovodi do neugodnih simptoma poput relativno naglo nastale slabosti, drhtavice i subjektivnog osjećaja gladi, a koji se dodatno pogoršava nakon konzumacije obroka bogatih ugljikohidratima. Do navedenih smetnji dolazi zbog pada vrijednosti šećera u krvi, odnosno dolazi do hipoglikemije, što je samo po sebi razumljivo jer glavna zadaća inzulina je smanjenje šećera u krvi (glikemije). Hipoglikemija, najčešće manifestirana postprandijalno, je ujedno i najčešći fizikalni znak inzulinske rezistencije. U otklonu od stanja ravnoteže šećera u krvi, organizam mora angažirati dodatne obrambene mehanizme, poput porasta razine hormona stresa u krvi (adrenalin, kortizol, prolaktin), čime organizam ipak sam korigira vlastiti poremećaj i vraća se u ravnotežno stanje, koje nazivamo homeostazom.


Kako dijagnosticirati inzulinsku rezistenciju?

Kod postavljene kliničke sumnje prema ranije navedenim tegobama, a koje bi upućivale na inzulinsku rezistenciju, do laboratorijske potvrde dođe se vrlo jednostavno. Uz prethodno postavljenu ispravnu indikaciju od strane specijalista, potrebno je samo učiniti 2-satni OGTT (eng. oral glucose tolerance test) s određivanjem vrijednosti glukoze i inzulina natašte i dva sata nakon standardiziranog ugljikohidratnog opterećenja. Interpretacija nalaza ne bi se smjela temeljiti na isključivom iščitavanju naizgled nejasnih brojeva, nego je nalaze potrebno staviti u kontekst simptoma i kliničkih znakova koji su i doveli do sumnje na inzulinsku rezistenciju.
Vrijednosti šećera (glukoze) u krvi se uobičajeno izražavaju u mmol/L (milimoli po litri), nešto rjeđe u mg/dl (miligram po decilitru). Vrijednosti inzulina se određuju također u dva sustava jedinica. Prvi je mU/L (tzv milijedinice po litri), a podjednako je zastupljeno i izražavanje u pmol/L (pikomol po litri). Procjena inzulinske rezistencije, odnosno stupanj izraženosti iste, u domeni je specijaliste internista, endokrinologa i dijabetologa, koji će uzevši u obzir kliničke pokazatelje inzulinske rezistencije (najčešće u sklopu postprandijalne hipoglikemije) i dobivene laboratorijske nalaze, procijeniti radi li se o umjerenom ili teškom stupnju inzulinske rezistencije te je li došlo do manifestne šećerne bolesti. Obično se vrijednost postprandijalnog inzulina iznad 347 pmol/L smatra dovoljnim pokazateljem inzulinske rezistencije.
HOMA indeks jedan je od načina procjene inzulinske rezistencije i dobiva se računski, iz vrijednosti glukoze i inzulina natašte.


Posljedice inzulinske rezistencije

Osim kratkoročnih učinaka, postoje i dugoročni učinci inzulinske rezistencije. Zbog anaboličkih svojstava inzulina, suvišak u proizvodnji, izlučivanju i djelovanju povećava sklonost debljanju, dovodi do poremećaja menstrualnog ciklusa, što kod žena može imati za posljedicu smanjenu plodnost. Prema recentnim istraživanjima inzulinska rezistencija je jedan od mogućih aktivatora autoimunih upalnih procesa koji dovode do autoimune bolesti štitnjače s posljedičnim Hashimotovim tireoiditisom. S druge strane suvremeni način života, prije svega nedovoljno kretanje i prekomjerni unos hrane s posljedičnom sveprisutnijom debljinoom, samo po sebi potiče inzulinsku rezisteniju te stvara začaran krug u slučaju da se ovaj zdravstveni problem ne prepozna na vrijeme. Sve češće se u praksi susrećemo sa šećernom bolesti tipa 2 kod mlađih osoba (inače kolokvijalno nazivan “staračkim šećerom”), a sve manje nas iznenađuje pojava ove bolesti kod djece i adolescenata s prekomjernom tjelesnom težinom.


Kako se boriti protiv inzulinske rezistencije?

Prvi korak je u promjeni životnih navika i fizičkoj aktivnosti, prema vlastitom afinitetu. Vrlo je poželjno i korisno postupno krenuti s rekreacijom te je provoditi provoditi kontinuirano. Dodatni napor treba uložiti kad su djeca i adolescenti u pitanju, a kod njih je prevencija pretilosti od ključnog značaja jer se kod navedene skupine pretilost javlja kao posljedica dvojnog mehanizma, porasta i umnožavanja stanica masnog tkiva, a kod odraslih se prirast tjelesne težine ostvaruje porastom stanica masnog tkiva.
Drugi korak je u redukciji unosa ugljikohidrata kroz prehranu. To ne podrazumijeva stroge redukcijske dijete, makar su kod razvijene pretilosti i one neizbježne. Potrebna je prilagodba do sada lošeg ritma prehrane, s glavnim ciljem eliminacije jedostavnih, odnosno rafiniranih ugljikohidrata iz prehrane.
Treći korak, ukoliko prethodna dva nisu dala zadovoljavajuće rezultate, jest uvođenje lijekova koji učinkovito povećavaju inzulinsku osjetljivost. Prva linija medikamentozne terapije je metformin, a ukoliko metformin ne pokaže zadovoljavajuće rezultate ili se loše podnosi, po izostavljanju se uvodi pioglitazon.

 

Božidar Perić, dr. med, specijalist internist
Poliklinika Perić - Staničić