Važnost tireoglobulina u praćenju bolesnika s karcinomom štitnjače


Rak štitnjače najčešći je rak endokrinog sustava, a njegova je incidencija u neprestanom porastu posljednjih nekoliko desetljeća. Najvjerojatniji uzrok ovog porasta je uvođenje ultrazvuka u redovitu kliničku praksu zbog detekcije i procjene čvorova u štitnjači. Naime, u „stara“ vremena, čvorovi su se otkrivali palpacijski (opipom), te je jasno da su ovim načinom bili detektirani samo čvorovi veći od 1-2 cm koji vjerojatno čine samo manji dio od ukupnog broja čvorova u populaciji.


Rak štitnjače, izuzev u izrazito rijetkim slučajevima, ne daje nikakve simptome, niti na ikakav način mijenja funkciju štitnjače, tako da uredna razina hormona štitnjače nam ništa ne govori o tome da li su čvorovi štitnjače maligni ili benigni.


Rak štitnjače se u pravilu liječi kirurški, gotovo uvijek odstranjujući tkivo štitnjače u kompletu (totalna tireoidektomija), a kod tzv. diferenciranih karcinoma štitnjače se nastavlja liječenjem radioaktivnim jodom. Ovim oblikom liječenja se koristi činjenica da stanice karcinoma štitnjače zadržavaju neke od obilježja normalnih stanica štitnjače kao akumulaciju joda, koji je inače ključni element u proizvodnji hormona štitnjače. Na ovaj način se uspijeva izrazito precizno isporučiti velika doza zračenja na ev. metastatske stanice, čime se stupanj kompletnog izliječenja bolesnika s ovim oblikom raka štitnjače penje na preko 90%.


Izrazito važan čimbenik u praćenju aktivnosti bolesti je serumska vrijednost tireoglobulina (Tg). Naime, tireoglobulin je bjelančevina koja je važna u proizvodnji hormona štitnjače i normalni je proizvod stanica štitnjače, a stanice diferenciranih karcinoma štitnjače gotovo uvijek zadržavaju sposobnost njegove sinteze. Iz ovoga proizlazi da tireoglobulin koji je prije dijagnoze karcinoma štitnjače bio normalni proizvod „zdrave“ štitnjače, postaje izrazito precizan i klinički vrijedan tumorski biljeg pomoću kojeg kliničari mogu kvalitetno pratiti aktivnost bolesti, čak i tijekom više desetljeća.

Idealna razina ovog biljega u serumu je <0,040 ng/ml, što je najniža razina detekcije, a toleriraju se i vrijednosti do 1-2 ng/ml, obzirom da je moguće da kod nekih bolesnika moguće da je prisutna mala količina ostatnog tkiva štitnjače nakon operacije.
Također, važno je napomenuti da se serumsku razinu tireoglobulina nikad ne smije interpretirati bez određivanja serumske vrijednosti antitireoglobulinskih protutijela (TgA, anti-Tg). Povišena razina antitireoglobulinskih protutijela može „sakriti“ ev. povišenu razinu tireiglobulina, tako da se kod vrijednosti anti-Tg preko 115 IU/ml, vrijednost tireoglobulina smatra nepouzdanom.

 

Josip Staničić, dr. med.
Poliklinika Perić-Staničić

 

Izvor:

DIJAGNOSTIČKE I TERAPIJSKE SMJERNICE ZA DIFERENCIRANI KARCINOM ŠTITNJAČE HRVATSKOG DRUŠTVA ZA ŠTITNJAČU, Liječ Vjesn 2008;130:213–227