Trombofilija

Printer Isprintaj
_MG_3167.jpg

Što je trombofilija?

Trombofilija je naziv za različitu skupinu nasljednih i stečenih poremećaja zgrušavanja krvi koji su povezani sa sklonošću trombozi, odnosno stvaranju krvnih ugrušaka. U normalnim uvjetima, proces zgrušavanja krvi je zaštitni mehanizam koji spriječava prekomjerno krvarenje i pomaže u zacjeljivanju rana. Međutim, kod osoba s trombofilijom dolazi do neravnoteže u prirodnim mehanizmima koji reguliraju ove procese, što može rezultirati stvaranjem krvnih ugrušaka ili njihovom otežanom razgradnjom.

Pojam trombofilija podrazumijeva nasljedne (primarne) i/ili stečene (sekundarne) poremećaje sustava zgrušavanja krvi. U primarne se ubrajaju prirođeni, najčešće nasljedni, kvantitativni ili kvalitativni defekti prokoagulantnih ili antikoagulantnih proteina, a sekundarne trombofilije čine stečena stanja koja povećavaju sklonost zgrušavanju, kao npr. trudnoća, trauma, dugotrajna imobilizacija, zloćudne bolesti te neka specifična oboljenja.

Nasljedna trombofilija

Nasljedna trombofilija obuhvaća stanja u kojima naslijeđena genska mutacija utječe na količinu ili funkciju proteina uključenog u sustav koagulacije, a kao posljedica nastaje povećana sklonost venskim i rjeđe arterijskim trombozama. Najčešće naslijeđene trombofilije su: 

  • mutacija faktora V Leiden (FV-L) i mutacija protrombinskog gena (FII), koje zajedno čine 50 % – 60 % slučajeva nasljednog hiperkoagulabilnog poremećaja
  • mutacije u MTHFR genu
  • nedostatak proteina S
  • nedostatak proteina C
  • nedostatak antitrombina (AT). 

Stečena trombofilija

Stečena trombofilija može biti rezultat faktora kao što su dugotrajna imobilizacija, trudnoća, pušenje, uzimanje određenih lijekova (npr. hormonska terapija) ili prisutnost određenih medicinskih stanja (npr. maligne bolesti). Stečena trombofilija obično se javlja u odrasloj dobi osobe, a najčešći oblik je antifosfolipidni sindrom koji napada imunološki sustav čovjeka te se radi o autoimunoj bolesti koju karakterizira povišena razina antifosfolipidnih antitijela u krvi oboljele osobe. Antifosfolipidna antitijela usmjerena su protiv fosfolipida koji se prirodno nalaze u staničnim membranama i krvi, a uključuju:

  • LAC (lupus antikoagulans)
  • ACA (antikardiolipinska antitijela)
  • anti beta-2-glikoprotein.

Testovi za dokazivanje trombofilije dostupni i u Poliklinici Breyer

Dijagnoza trombofilije uključuje detaljno ispitivanje medicinske povijesti pacijenta i uvid u obiteljsku anamnezu, genetičko testiranje i laboratorijske pretrage krvi koje mogu otkriti prisutnost specifičnih mutacija i poremećaja u sustavu zgrušavanja krvi. U pružanju dokaza o nasljednim nedostacima antikoagulansa koji se javljaju u prirodi: antitrombin, protein C i protein S, osmišljena je kombinacija testova, odnosno - trombofilija screen, a sadrži sljedeće pretrage: 

Navedeni testovi mogu služiti kao testovi probira koji mogu pomoći u dijagnostici trombofilije te se uglavnom provode kod osoba s osobnom i/ili obiteljskom anamnezom povezanom s trombofilijom u slučaju s ili bez ponavljajućeg faktora rizika ili ako se radi o srodniku prvog stupnja (npr. roditelj ili sestra) s poviješću nasljedne trombofilije visokog rizika.

Ispitivanje trombofilija uključuje plazmatske pretrage (fenotip), ali i analize DNA koje daju jasne rezultate dok je fenotipske pretrage tehnički lakše izvesti. Za odabir najkorisnijih pretraga, potrebno je prethodno konzultirati se s liječnikom specijalistom.

Terapijski postupci

Liječenje trombofilije može uključivati primjenu antikoagulantnih lijekova kako bi se smanjio rizik od krvnih ugrušaka kao i promjene u načinu života. Kako bi se postigao idealni odgovor na terapiju, bez komplikacija, treba govoriti o individualnoj terapiji koja ovisi o genetičkom profilu pojedinca i metabolizmu lijeka koji uzima. Za utvrđivanje optimalne doze lijeka, glavni je cilj utvrditi genotip bolesnika prije uzimanja terapije. Danas su poznati važni metabolički putevi lijekova i genetički biljezi koji utječu na razgradnju, raspoloživost i djelovanje lijeka u organizmu. Varfarin se koristi za terapiju tromboze, a za njegovo djelovanje su odgovorna dva važna gena - VKORC1 i CYP2C9.

Zaključak

Genske varijacije poput protrombinske varijante i FVL-a, nedostatak proteina C, proteina S i antitrombina, povećavaju rizik od razvoja venskog tromboembolizma, no sami poremećaji su karakterizirani varijabilnom ekspresivnošću. Interakcije između genetičkih i stečenih čimbenika rezultira predispoziciji za stvaranje ugrušaka. Dijagnozu postavlja liječnik na temelju kliničke slike i odgovarajuće obrade.

Postoje različita stanja, traume, dugotrajni avionski letovi, dugotrajna nepokretnost ili pak kirurški zahvati, koja mogu dovesti do tromboze u inače asimptomatskih pojedinaca koji imaju neotkrivenu nasljednu sklonost trombozi.

Pacijenti s prirođenom trombofilijom i prvom epizodom venske tromboembolije, liječe se kao i svi drugi pacijenti s tromboembolijskim događajima - antikoagulantnom terapijom. Procjena o duljini antikoagulantne terapije te o tome hoće li ona biti preporučena trajno strogo je individualna i ovisi o više čimbenika, a treba biti pod kontrolom liječnika.

Svima se preporučuje izbjegavanje drugih čimbenika koji mogu povećati rizik za trombozu: pušenje cigareta, debljina, visok krvni tlak, uzimanje oralnih kontraceptiva, povišene masnoće u krvi, fizička neaktivnost i slično.