Olovo

Olovo je teški toksični metal koji se prirodno nalazi u okolišu i može uzrokovati akutnu i kroničnu intoksikaciju. Određivanje olova u krvi se koristi za procjenu u kontekstu medicine rada i okolišnu procjenu aktualne izloženosti olovu te dijagnostiku intoksikacije.

Izloženost olovu može biti posljedica profesionalne izloženosti (rudarstvo, tvornice koje proizvode ili koriste olovo i legure olova), starih boja u kućanstvima (zabranjeno od 1978.), keramičkih proizvoda, kontaminirane vode iz olovnih cijevi, tla (posebno uz ceste, stare kuće, industrijska područja), jeftinog nakita, nekih tradicionalnih lijekova i kozmetike (surma, kohl). Prijašnja upotreba olovnog benzina (zabranjena 1996.) bila je glavni izvor onečišćenja.

Apsorbirana količina olova se većinom ugrađuje u kosti (94 % kod odraslih, 73 % kod djece) i eritrocite, ali se distribuira u sva tkiva, pri čemu je središnji živčani sustav osobito osjetljiv. Biološki poluživot olova u mekim tkivima je približno 120 dana. Olovo se izlučuje putem žuči i urina.

Olovo iskazuje toksičnost inhibicijom enzima uključenih u sintezu hema (aminolevulinska kiselina dehidrataza i ferokelataza), što rezultira smanjenjem sinteze hemoglobina i anemijom. Također, kovalentno vezuje sulfhidrilne skupine cisteina u proteinima, posebno u epitelnim stanicama gastrointestinalnog trakta i proksimalnog tubula bubrega.

Kronična intoksikacija manifestira se anemijom, neurološkim simptomima, promjenama na koži, osteosklerozom, alergijskim simptomima, psihičkim promjenama, hipertenzijom, kolikama, nefropatijom i oštećenjem koštane srži.

Preporučujemo da nalaz interpretira toksikolog u kontekstu izloženosti pojedinca.